Zabok Prema istraživanjima profesora Milana Blaškovića, ime Zabok javlja se prvi put u do sada poznatim vjerodostojnim dokumentima godine 1335. u darovnici ugarsko-hrvatskog kralja Karla Roberta I. Anžujskog kojom na zamolbu i preporuku slavonskog bana Mikca Mihaljevića daruje posjed Zabok Petru, sinu Nuzilinovom, budući da je dotadašnji vlasnik posjeda, neki Samson, umro bez nasljednika. Darovnicu je proveo ban Mikac, a na njegov zahtjev Petra Nuzlinova potvrdio ju je i Karlov nasljednik, kralj Ljudevit I. 1345... ...O ranijem vlasniku Zaboka, Samsonu i njegovom podrijetlu, do sada nisu pronađeni nikakvi podaci. Poznata je činjenica da je posjed Zabok postojao već i prije 1335. godine, ali od kada - to ostaje zadaća budućim povjesničarima. Područje, koje je kraljevskom darovnicom dodijeljeno Petru Nuzlinovu obuhvaćalo je posjedovne čestice Zabok, Prosenik, Jelšovec (Jalšje) i Juroch (danas Jurjevec). Sjedište tog posjeda bilo je u Zaboku, gdje je postojao drveni "Kaštel" na mjestu koje i danas nosi to ime. Toponim Zabok dolazi upravo od smještaja tog Kaštela, koji se nalazi unutar velikog luka koji na tom mjestu čini rijeka Krapinica. Budući da stara hrvatska riječ "bok" znači i istaknutu okuku riječnog toka, tada se ono što je na suprotnoj strani naziva "za bokom", dakle - Zabok. Uostalom, i dandanas se predio iznad rijeke Krapine gdje ona i u velikom luku skreće prema jugu naziva Boki! Prema poznatim dokumentima Petar je imao dvoje djece: Sina Nikolu i kćer Drašku. Nikola je imao tri sina: Petra, Franka i Klementa. Ti su nam podaci poznati iz rasprave vođene pred zagrebačkim biskupom Eberhardom godine 1414. i 1415. Biskup nalaže braći, pod prijetnjom izopćenja iz crkve, da posjed Gubaševo odstupe Klari, unuci sestre njihova oca kao njezinu djevojačku četvrtinu. Braća su uporno odbijala da ženskim članovima obitelji odstupe dio posjeda, no konačno su ipak morali popustiti. Tu se već spominjala plemićka obitelj Zaboky, prema imenu posjeda, ali tko je prvi nosio to ime nije poznato. Činjenica je jedino da su Zaboky plemstvo stekli na osnovu darovnice kralja Karla I., koju je potvrdio njegov sin Ljudevit I. 1345. Kralj Maksimilijan II. Habsburški dodjeljuje 1575. godine grbovnicu-plemićku povelju Ivanu Zabokyu i njegovoj braći Nikoli i Ludvigu kao i njihovoj sestri Katarini. On navodi da je pokrenuo istragu, te da je "dobio vjerodostojna izvješća" da su svi Zaboky iz starog plemićkog roda i da trebaju biti primljeni i upisani u zbor pravih plemića Kraljevstva. U grbovnici je detaljno opisan izgled plemićkog grba obitelji Zaboky, čije je tzv. "srce" zlatni lav i Grifon (orla) na crvenom polju, koji u prednjim šapama drži kraljevsku jabuku. Danas je to službeni grb grada Zaboka. Fotokopije povelje i originalnog grba su 1993. godine izložene, uz neke ostale stare dokumente i fotokopije, na izložbi "Zabok naš svagdašnji", koja je pobudila veliko zanimanje građana Zaboka. Uzgred napominjem da Ivana Zabokyja kao istaknutu ličnost ondašnjag hrvatskog plemstva spominje i August Šenoa u svojim romanima "Zlatarovo zlato" i "Seljačka buna"... ...Povoljan zemljopisni položaj Zaboka (u središtu Zagorja) na sutoku rijeka Krapine i Krapinice i njihovih kotlina, te nešto manjom kotlinom Topličine s južne i rijeke Horvatske s pritokom Kostelinom sa zapadne strane, uvjetovao je razvitak cestovnih pravaca i željezničkih pruga koja su sva svoja sijecišta imale u Zaboku. Tako je Zabok postao prometno čvorište koje je imalo podjednako dobre veze s ostalim zagorskim središtima: Krapinom (a preko nje i sa susjednom Slovenijom), Pregradom, Zlatarom, Stubicom i Klanjcem, ranije jačim zagorskim administrativnim središtima, kao i sa Zagrebom i Varaždinom... U drugoj polovici 20. st., zahvaljujući povoljnom zemljopisnom položaju, Zabok se razvio u moderan grad s razvijenom industrijom, uslužnim djelatnostima, zdravstvenim ustanovama, kulturnim i sportskim aktivnostima. Zabok je postao i vodeći grad u Županiji po razvoju školstva sa tri srednje škole te višim školama i fakultetima.